Širom zatvorenih očiju
Znaš li zbog čega često sanjam? Snovima bojim i ulepšavam stvarnost. Žao mi je ljudi kojima snovi do jutra izblede, iščile kao izmaglica, razbiju se kao nežni mehurići sapunice na najblaži dodir. Mada… ponekada realnost ušeta i u moje snove i tada ona prošara njih, nekim čudnim, ne baš dragim, melanholičnim i tamnim bojama (znaš koliko se plašim tame, bežim od nje iako me stalno zove) Želiš li da čuješ poslednji? Slobodno reci „ne“, ispričaću ti ga ionako jer znam da to što izgovaraš nije istina.. Znam da želiš. Elem… Dan je okupan suncem. Svetlost se razliva i sve oko mene pršti od palete najtoplijih boja. Sve je… lahorasto. U početku, ne shvatam od blještavila gde se nalazim. Okrećem glavu i ugledam te iza sebe. Smeješ se, iskreno toplo, ozaren, ispunjen pogledom na mene. Tvoje kameleonske oči poprimaju boju neba, sijaju kao sunce. Mene…obliva milina. Smejuljim se vragolasto, kao uzbuđeno dete koje nestrpljivo, ushićeno želi da podeli s nekim najdragoceniju igračku, uzimam tvoj...