Постови

Приказују се постови за новембар, 2020

Bilo je drugacije

  Muk tišine između dvoje ljudi, ječi glasnije i snažnije od najveće buke. Svaki njen sekund kida delić već napukle duše. Prostor ispunjen telima koja se nemo sudaraju u njemu, je kavez usamljenosti, teskobe iz kog se traži izlaz, beg… u potragu za iskrom koja može pokrenuti nesnosno mrtvilo koje vlada. Fizički zajedno, a miljama udaljeni jedno od drugog. Svakom novom tišinom kilometri se umnožavaju i stvaraju nepremostiv jaz…. Dok sede za stolom, jedno naspram drugog, samo tihi zveket escajga po tanjiru remeti već tako prirodno neprirodnu tišinu. Posmatra ga krajičkom oka, osluškujući njegovo prigušeno srkanje supe (uspeo je, tokom niza godina zajedničkog života, da ga svede na meru koju je naučila da podnosi… ćutke). On pruža ruku, tražeći slanik, nemo… Ona mu ga dodaje, bez reči. I boli je zaglušujuće glasna tišina i tiho zveckanje tanjira koji je remete. Boli je osećaj stezanja u grudima, nedostatak vazduha koji joj pritiska pluća. Vrljajući kašikom po tanjiru u jadnom pokušaju...

Prvi put

  Dugo se borim sa tim da konacno skupim hrabrost i vidim se sa nekim muskarcem. Dopisujem se godinama vec sada sa raznim likovima, ali nekako sve kad dodje do direktnog razgovora za nalazenje uzivo, ja se uplasim i odustanem od svega. Juce sam nesto brzo zavrsio sa poslom i dosao kuci dosta ranije, bio sam ekstra napaljen, pa se skinuh potpuno go i legao sam na krevet. Poceo sam se da se dodirujem, zamisljam razne scenarije kako bi mi sada prijala jedna dobra kurcina. Upao sam na face, da vidim ima li nekog online od poznatih ljudi, da se jos malo rasplamsam pricom. Nakon par nekih ne tako uspesnih chatova, mislio sam da odustanem, pustim neki porn i da zavrsim sam sve. U tom trenutku se javlja jedan stariji lik, ozenjen, i nekako pricom me je uvek lozio. Dopisujemo se mi tu neko vreme, ja nalozen nenormalno, i kazem mu da je pored mene, pustio bi ga sada da mi radi sta hoce koliko me je nalozio. On kao iz topa, reci samo gde da dodjem, zena mi nije kod kuce, mogu da odvojim par s...

Širom zatvorenih očiju

  Znaš li zbog čega često sanjam? Snovima bojim i ulepšavam stvarnost. Žao mi je ljudi kojima snovi do jutra izblede, iščile kao izmaglica, razbiju se kao nežni mehurići sapunice na najblaži dodir. Mada… ponekada realnost ušeta i u moje snove i tada ona prošara njih, nekim čudnim, ne baš dragim, melanholičnim i tamnim bojama (znaš koliko se plašim tame, bežim od nje iako me stalno zove) Želiš li da čuješ poslednji? Slobodno reci „ne“, ispričaću ti ga ionako jer znam da to što izgovaraš nije istina.. Znam da želiš. Elem… Dan je okupan suncem. Svetlost se razliva i sve oko mene pršti od palete najtoplijih boja. Sve je… lahorasto. U početku, ne shvatam od blještavila gde se nalazim. Okrećem glavu i ugledam te iza sebe. Smeješ se, iskreno toplo, ozaren, ispunjen pogledom na mene. Tvoje kameleonske oči poprimaju boju neba, sijaju kao sunce. Mene…obliva milina. Smejuljim se vragolasto, kao uzbuđeno dete koje nestrpljivo, ushićeno želi da podeli s nekim najdragoceniju igračku, uzimam tvoj...